Njezino veličanstvo – planina. Nema ljubitelja prirode, bez obzira na to imaju li penjačkih iskustava, ili onih koji su vješti alpinisti, koji se tišinom zahvalnosti neće pokloniti pred ljepotom i izazovima Paklenice. Ovdje se nalaze najviši i najčudesniji vrhovi Velebita. Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m). Do njih stižu tek iskusni planinari. No, Nacionalni park Paklenica nagrađuje doživljajem posjet i onih koji nemaju baš nikakvih planinarskih iskustava osim želje boraviti među planinama. Klanac Velike Paklenice potpuno je prohodan i u donjem dijelu dug dva i pol kilometra. Na njegovom gornjem kraju je najveća okomica na Velebitu – Anića kuk. Stijena visoka 400 metara na karti svakog alpinista itekako je poznata i popularna; zapravo najpoznatija alpinistička točka u Hrvatskoj kojoj u svibnju, na alpinistički slet, hrle penjači iz cijeloga svijeta. Mala Paklenica je, kako sam naziv upućuje, manjih dimenzija. I dok Velikom Paklenicom prolazi lijepo  utabana staza, podastrta i običnim šetačima, Malom Paklenicom treba znati vješto kročiti. Potrebne za probijanje kroz šipražje su i ruke, a najuputnije je ići ljeti kada je klanac suh. To je prostor i netaknute divljine vrlo koristan za područje Parka, njegove flore i faune gdje okoliš pulsira u ritmu vlastite izvornosti. Pod šumama se nalazi pola područja Parka. Najviše je bukove šume, a druge po važnosti upravo su šume crnoga bora (Pinus nigra ssp. Illyrica). Podzemlje je mistično i privlačno. Među 115 speleoloških objekata, u kojima je skriven cijeli jedan svijet mnogobrojnih endemskih vrsta životinja, posjetitelje najviše privlači špilja Manita peć u donjem dijelu Velike Paklenice koja plijeni velikim brojem siga. Paklenica nije prostor alpskih vrtova, ali svojim vrhovima, kukovima, položajem i prirodnim obilježjima u samom je vrhu alpinističkih i turističkih odredišta.

Izvor