1. 1. - 31. 12.
n/a
Najviša istarska planina, Učka, prostor je brojnih otisaka života čovjeka na planini i s planinom. Stoljećima se ovdje preživljavalo od stočarstva, ratarstva i šumarstva. Ljudske su ruke ostavile samo dobre tragove, a to znači da su izgled izvornom krajoliku ljudi mijenjali samo onime što je bilo potrebno za skladno preživljavanje u prirodi – i ništa više. Suhozidi, pastirski stanovi i poljska skloništa danas su nijemi i postojani svjedoci jednog novog, drukčijeg ekosustava Učke. Planina je kroz vrijeme mijenjala svoje lice, ali zadržala bioraznolikost. Najviši vrh planine i istarskog poluotoka je vrh Vojak (1401 m). Tjeme mu je goli travnati hrbat strmih strana, a na vršnoj je točki kamena kula. Sagrađena je još 1911. godine, što je upisano i na njezin prag. Kula je vidikovac koji vodi do impozantnog pogleda na Istru, Riječki zaljev, sjeverni Jadran s otocima, Gorski kotar, Velebit i Ćićariju, a nakon bure, kad je zrak čist, vide se Venecija, Tršćanski zaljev, Julijske Alpe i Dolomiti u Italiji. S obzirom na svoj položaj, Park prirode Učka prostor je osebujnog susreta kontinentalnih i mediteranskih vrsta. Flora Parka broji oko 1300 vrsta. Ptica je 167 vrsta. Ugroženi grabežljivci gnijezde se na nepristupačnim stijenama Parka. Među njima su suri orao (Aquilla chrysaetos) i sivi sokol (Falco peregrinus). Život na Učki, star tisućama godina, formirao je krajolik koji danas ima lice lijepog i korisnog suživota. Stočari su krčili guste planinske šume kako bi napravili ispašu za stada. Tako su nastali pašnjaci Gospin dol i Sapaćica, po kojima je Učka i danas znana.